Vjerujem u
postojanje duše, kao i u to da duša nakon razdvajanja od tijela (smrti) prelazi
u neke druge, duhovne svjetove gdje nastavlja svoje postojanje. Kako taj život
izgleda i što se tamo točnije zbiva opisuju religije svijeta svaka na svoj
način. Ljudi vjeruju. Neki u ovo, neki u ono, ali činjenica je da se još nitko
nije vratio odande i nije nam ispričao što nas tamo negdje, u nekoj drugoj
dimenziji stvarno čeka...
Interesantno je
kako se naša ljudska razmišljanja, kada razmišljamo o smrti, uglavnom vrte samo
oko toga „što nas čeka na drugom svijetu“, ali rijetko se upitamo dali ikakvi
„duhovni“ svijetovi uopće postoje? Dali postoji duša? U to nitko nitko ne
sumnja. Svi smo ubijeđeni da dušu osjećamo, da je to ono što nas „boli“ kada
nam se nešto ružno desi.... Ili kada netkoga sretnemo i nešto jako lijepo i
privlačno vidimo u njegovim očima, pomislimo „To je njegova duša!“ i slično...
Znanstvenici tvrde (i to se ne može poreći) da su osjećaji proizvod mozga,
jednostavnije rečeno to su određeni kemijski procesi koji se dešavaju u tijelu,
a mogu biti prouzrokovani raznoraznim podražajima kako izvana, tako i iznutra,
iz samog čovjeka. Znanstvenici dušu još nisu „otkrili“, mada je svi ljudi uporno,
od kada je svijeta i vijeka spominju i vjeruju u njeno postojanje.
Dali je to zato
što čovjek ne može prihvatiti (možda) činjenicu da je smrt apsolutni kraj i da
više ničega nema? Da nema duše, nema Boga, nema nikakih duhovnih svjetova niti
dragih umrlih koji nas čekaju s druge strane? Da nema života nakon smrti? Da
smo konačani i smrtni, a ne besmrtni?
Jedan meni najdraži
profesor, iz vremena dok sam studirala, nam je često znao reći:“Zwei größte
Kränkungen der Menschheit sind: a.) Dass der Mensch sterblich ist und b.) Dass
wir von Affen stammen!“ U slobodnom prijevodu to bi značilo upravo ono što sam
se malo prije pitala; da čovjek u svojoj gordosti nije u stanju prihvatiti
činjenicu da je smrtan, da je samo gomila mesa od koje na kraju, kada svoje
odsluži, ne ostane ništa osim prašine, a također mu ne laska ni Darwinova
teroija evolucije da je nastao od majmuna. Daleko je ljepše, veličanstvenije,
vjerovati da smo od Boga osobno izvajani, da nam je udahnut sveti dah, a time i
život, da smo posebni i da s majmunima i ostalim životinjama nemamo nikakve
veze, i da na kraju uzvišeno odlazimo u carstvo nebesko, a ne 2 m ispod zemlje
gdje se tu, u toj rupi završava sva priča.
~ ~ ~ ~ ~ ~ ~
Dali ste nekada
bili u narkozi? Ja jesam. Nedavno čak 6 sati... I kakav je to osjećaj? Osjećaj
je takav da nema osjećaja. Kao da te netko isključi, što u principu i jeste
tako; pored ostalog određeni lijekovi nam isključe i svijest, a ljudi to onda
nazivaju nekom vrstom „spavanja“ / „spava u narkozi“.
No, kada se
određeni centri u mozgu isključe (pod narkozom na određeno, kontrolirano
vrijeme) nestane i svijest o sebi i svijetu oko sebe. A ako nema svijesti o
sebi i onome što te okružuje, to je kao da nema tebe samoga... Mala smrt? Dali
je onda i duboki san neko narkozi slično stanje? Često nismo svjesni ničega ni
kada spavamo... Gdje tada obitava svijest ili duša? Živi jesmo (tijelo je
živo), ali nema svjesnosti. Ništa ne znaš, ništa ne osjećaš, pa dali onda uopće
postojiš? Za koga postojiš? Za onoga tko te vidi u krevetu ili na operacionom
stolu? Za samoga sebe definitvno ne postojiš...
A sada najgore od
najgorih pitanja: šta ako je prava smrt upravo slična narkozi? Isključiš se,
mašina (tijelo) prestane raditi, ali sa njom se ugasi i svijest, sve ono što si
mislio, osjećao, želio, volio, radio, svaka misao koja te je činila, sve to
odjednom nestane, ugasi se kao kada netko ugasi žaruljuju i to je to. Nema te
više nigdje i ni u kojem smislu. Pošto je to tako zastrašujuća pretpostavka –
jer čemu onda uopće i razmišljamo cijeli život, osjećamo, nešto kao radimo itd.
– hvatamo se za svaku slamku, za svaku filozofiju i religiju koja nam obećava
besmrtnost duše (makar duše kad već ne može i tijela). Ta neka fiktivna
„besmrtnost“ nam održava (možda) iluziju da ljudski život ipak ima neke
svrhe... Ima. Naravno da ima, ali ta svrha bi se mogla svesti, ako čisto
racionalno razmišljamo, samo na produžetak i razvoj ljudske vrste. Ne, ja nisam
ateista i nije mi cilj širiti neke teorije koje potkopavaju postojanje
apsolutne, sveprožimajuće božanske svijesti tj. – Boga. Ali, iskreno rečeno, ne
ubrajam sebe ni u Božije jaganjce koji vjeruju u sve što im „Bogom dani“ ljudi
u crnim mantijama serviraju na zlatnom pladnju obećanja u stilu „Ako budeš
ovako (po „propisima“) živio, onda ćeš biti Bogu mio“. To su u mojim očima
obične, prozirne psihološke manipulacije, i zabadanje noseva u intimne živote ljudi
koji se ne bi trebali nitkoga ticati do čovjeka samog. To je sprečavanje ljudi
da sami razmišljaju, da sami donose svoje odluke i da sami snose konsekvence za
svoje odluke. No, skrenula sam s teme.... Htjedoh samo reći da u narkozi nisam
od svoje duše ni „d“ osjetila i to čitavih 6 sati! Gdje je bila moja duša? Dali
je stvarno moguće „ugasiti“ dušu kao što se gasi žarulja?
Ni ja. Nisam postojala 5 sati. Jako deprimirajuce
OdgovoriIzbrišiNi ja. Nisam postojala 5 sati. Jako deprimirajuce
OdgovoriIzbrišiJa sam prije narkoze, gledala u plafon, koji je bio od metalnih ploca, sa sitnim rupicama. Kad sam dobila narkozu, misli sam i dalje imala, ali sam osjecala, da sam se zaglavila izmedju tih rupica, i bojala da cu tako ostati , pa sam se molila Bogu, da umrem, kako ne bih bila tu u tom "plafonu" :-) . Cudno ali stvarno je bilo tako
OdgovoriIzbriši