četvrtak, 18. srpnja 2013.

Narkoza - mala smrt?


Vjerujem u postojanje duše, kao i u to da duša nakon razdvajanja od tijela (smrti) prelazi u neke druge, duhovne svjetove gdje nastavlja svoje postojanje. Kako taj život izgleda i što se tamo točnije zbiva opisuju religije svijeta svaka na svoj način. Ljudi vjeruju. Neki u ovo, neki u ono, ali činjenica je da se još nitko nije vratio odande i nije nam ispričao što nas tamo negdje, u nekoj drugoj dimenziji stvarno čeka...
Interesantno je kako se naša ljudska razmišljanja, kada razmišljamo o smrti, uglavnom vrte samo oko toga „što nas čeka na drugom svijetu“, ali rijetko se upitamo dali ikakvi „duhovni“ svijetovi uopće postoje? Dali postoji duša? U to nitko nitko ne sumnja. Svi smo ubijeđeni da dušu osjećamo, da je to ono što nas „boli“ kada nam se nešto ružno desi.... Ili kada netkoga sretnemo i nešto jako lijepo i privlačno vidimo u njegovim očima, pomislimo „To je njegova duša!“ i slično... Znanstvenici tvrde (i to se ne može poreći) da su osjećaji proizvod mozga, jednostavnije rečeno to su određeni kemijski procesi koji se dešavaju u tijelu, a mogu biti prouzrokovani raznoraznim podražajima kako izvana, tako i iznutra, iz samog čovjeka. Znanstvenici dušu još nisu „otkrili“, mada je svi ljudi uporno, od kada je svijeta i vijeka spominju i vjeruju u njeno postojanje.
Dali je to zato što čovjek ne može prihvatiti (možda) činjenicu da je smrt apsolutni kraj i da više ničega nema? Da nema duše, nema Boga, nema nikakih duhovnih svjetova niti dragih umrlih koji nas čekaju s druge strane? Da nema života nakon smrti? Da smo konačani i smrtni, a ne besmrtni?
Jedan meni najdraži profesor, iz vremena dok sam studirala, nam je često znao reći:“Zwei größte Kränkungen der Menschheit sind: a.) Dass der Mensch sterblich ist und b.) Dass wir von Affen stammen!“ U slobodnom prijevodu to bi značilo upravo ono što sam se malo prije pitala; da čovjek u svojoj gordosti nije u stanju prihvatiti činjenicu da je smrtan, da je samo gomila mesa od koje na kraju, kada svoje odsluži, ne ostane ništa osim prašine, a također mu ne laska ni Darwinova teroija evolucije da je nastao od majmuna. Daleko je ljepše, veličanstvenije, vjerovati da smo od Boga osobno izvajani, da nam je udahnut sveti dah, a time i život, da smo posebni i da s majmunima i ostalim životinjama nemamo nikakve veze, i da na kraju uzvišeno odlazimo u carstvo nebesko, a ne 2 m ispod zemlje gdje se tu, u toj rupi završava sva priča.
 ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ 

Dali ste nekada bili u narkozi? Ja jesam. Nedavno čak 6 sati... I kakav je to osjećaj? Osjećaj je takav da nema osjećaja. Kao da te netko isključi, što u principu i jeste tako; pored ostalog određeni lijekovi nam isključe i svijest, a ljudi to onda nazivaju nekom vrstom „spavanja“ / „spava u narkozi“.
No, kada se određeni centri u mozgu isključe (pod narkozom na određeno, kontrolirano vrijeme) nestane i svijest o sebi i svijetu oko sebe. A ako nema svijesti o sebi i onome što te okružuje, to je kao da nema tebe samoga... Mala smrt? Dali je onda i duboki san neko narkozi slično stanje? Često nismo svjesni ničega ni kada spavamo... Gdje tada obitava svijest ili duša? Živi jesmo (tijelo je živo), ali nema svjesnosti. Ništa ne znaš, ništa ne osjećaš, pa dali onda uopće postojiš? Za koga postojiš? Za onoga tko te vidi u krevetu ili na operacionom stolu? Za samoga sebe definitvno ne postojiš...
A sada najgore od najgorih pitanja: šta ako je prava smrt upravo slična narkozi? Isključiš se, mašina (tijelo) prestane raditi, ali sa njom se ugasi i svijest, sve ono što si mislio, osjećao, želio, volio, radio, svaka misao koja te je činila, sve to odjednom nestane, ugasi se kao kada netko ugasi žaruljuju i to je to. Nema te više nigdje i ni u kojem smislu. Pošto je to tako zastrašujuća pretpostavka – jer čemu onda uopće i razmišljamo cijeli život, osjećamo, nešto kao radimo itd. – hvatamo se za svaku slamku, za svaku filozofiju i religiju koja nam obećava besmrtnost duše (makar duše kad već ne može i tijela). Ta neka fiktivna „besmrtnost“ nam održava (možda) iluziju da ljudski život ipak ima neke svrhe... Ima. Naravno da ima, ali ta svrha bi se mogla svesti, ako čisto racionalno razmišljamo, samo na produžetak i razvoj ljudske vrste. Ne, ja nisam ateista i nije mi cilj širiti neke teorije koje potkopavaju postojanje apsolutne, sveprožimajuće božanske svijesti tj. – Boga. Ali, iskreno rečeno, ne ubrajam sebe ni u Božije jaganjce koji vjeruju u sve što im „Bogom dani“ ljudi u crnim mantijama serviraju na zlatnom pladnju obećanja u stilu „Ako budeš ovako (po „propisima“) živio, onda ćeš biti Bogu mio“. To su u mojim očima obične, prozirne psihološke manipulacije, i zabadanje noseva u intimne živote ljudi koji se ne bi trebali nitkoga ticati do čovjeka samog. To je sprečavanje ljudi da sami razmišljaju, da sami donose svoje odluke i da sami snose konsekvence za svoje odluke. No, skrenula sam s teme.... Htjedoh samo reći da u narkozi nisam od svoje duše ni „d“ osjetila i to čitavih 6 sati! Gdje je bila moja duša? Dali je stvarno moguće „ugasiti“ dušu kao što se gasi žarulja?

3 komentara:

  1. Ni ja. Nisam postojala 5 sati. Jako deprimirajuce

    OdgovoriIzbriši
  2. Ni ja. Nisam postojala 5 sati. Jako deprimirajuce

    OdgovoriIzbriši
  3. Ja sam prije narkoze, gledala u plafon, koji je bio od metalnih ploca, sa sitnim rupicama. Kad sam dobila narkozu, misli sam i dalje imala, ali sam osjecala, da sam se zaglavila izmedju tih rupica, i bojala da cu tako ostati , pa sam se molila Bogu, da umrem, kako ne bih bila tu u tom "plafonu" :-) . Cudno ali stvarno je bilo tako

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.