ponedjeljak, 11. studenoga 2013.

Život je škola

"Većina ljudi ne uspjeva u umjetnosti života ne zbog toga što su urođeno rđavi ili nemaju dovoljno volje da bi vodili bolji život; razlog njihovog neuspjeha je u tome što se ne probude u trenutku kada stoje na raskršću na kome bi trebali donijeti neku odluku. Nisu svjesni trenutka kada im život postavlja pitanje i kada još mogu da dođu do alternativnih odgovora. Poslije toga, uz svaki novi korak na pogrešnom putu, postaje im sve teže da priznaju da je on zaista pogrešan, često zbog toga što to znači i priznati da se treba vratiti tamo gdje su skrenuli u pogrešnom pravcu i da su u međuvremenu gubili vrijeme i energiju."
Erich From

O.K. To je svakom ponaosob prepušteno što će sam sebi priznati, a što ne. To nije stvar koja se čini pred publikom. Ali htjela bih težište staviti na onu staru, narodnu koja kaže: "Život je škola". Mislim da je to stvarno točno. Život nas tjera na promjene, ponajviše na promjenu nas samih. Kada se nađemo u nekim životnim situacijama, jednostavno znamo da; ili ćemo se promijeniti i učiniti ono što nam je trenutno neugodno, a potrebno je, ili ćemo ostati onakvi kakvi smo do tada bili - i tu nespremnost na osobnu promjenu skupo platiti. To je stvar naše odluke.
Svaka odluka da promijenimo neke svoje nedostatke donosi nam ISKLJUČIVO nešto bolje nego što smo do sada imali u životu. Ovakvi kakvi smo, već smo sve postigli što je moguće postići sa tim kakvi smo. Dalje nema. Jedino promjena samoga sebe donosi napredak, pa tko voli nek izvoli, a kome je sve dobro tako kako je i tko nema ambicija da dostigne i osjeti nešto bolje, taj neka pokuša ostati takav kakav je.

No, čak i ako se čovjek za to odluči (da se ne muči i da sebe ne mjenja jer je sam sebi dobar), neće mu biti moguće to izvesti! Zašto? Zato što priroda samog života nije statična. Život nije ustajala bara, nego je vječito kretanje... Znate onu "Sve je prolazno, samo je promjena vječna"? E, baš tako... Mi ćemo se svi na kraju krajeva kao ljudi ipak promijeniti (morati), ma koliko se opirali nekim stvarima i ma koliko željeli zadržati stara, oprobana i sigurna stanja u našim životima.
Život (možete to nazvati i Bogom, kako vam drago) će nam stalno davati baš one životne lekcije koje želimo preskočiti. Samo, lekcija će svaki put biti teža i bolnija za podnijeti... Pod lekcijom smatram životne situacije koje se ponavljaju, a u kojima su sve okolnosti vrlo slične (radnja se odvija sa možda nekim drugim ljudima, ali bit dešavanja je ista) - i ponavljaće se onoliko puta u životu dok ne reagiramo na pravi način. Naravno, prvo treba skužiti koji je to način pravi, a onda samoga sebe tako preodgojiti da smo u stanju djelati na taj ispravan način. Kada taj ispit položimo, onda je lekcija za nas završena. Nikada više nam se ta ISTA MUKA, taj ISTI PROBLEM u životu neće ponoviti....

Završila bih sa ovim citatom:
 "Kad sijete akciju, žanjete naviku,
kad sijete naviku, žanjete karakter,
kad sijete karakter, žanjete sudbinu." Zig Ziglar

ili:
"Naša sudbina se ostvaruje kroz svjesno načinjene izbore. Tko ovo zaboravi počinje da igra ulogu žrtve. Zanemariti ovu istinu je isto što i odreći se moći koja vam je povjerena da pomoću nje stvorite sve što želite."

također:
 "Vi kontrolirate vaša razmišljanja, vaša osjećanja i vaša djela, zato vi možete da kontrolirate i rezultate koje dobijate!"




Dali naš život ovisi samo o nama ili i o drugim ljudima tj. o "sudbini"?

Usuđujem se tvrditi da je čovjek sam odgovoran za oko 95% stvari koje mu se dešavaju u životu. Onih 5% ostavljam mogućnosti da postoji i neka vrsta sudbine, u stilu da ne znate dali će vam sutra možda nešto pasti na glavu i ubiti vas. Imala sam jednu prijateljicu koja je uvijek izuzetno pažljivo vozila, no jednom je jedan nepažljivi vozač izazvao prometni udes i ona je nakon te nesreće ostala od vrata na dolje nepokretna. To su stvari na koje čovjek nema apsolutno nikakvog utjecaja.

Ali, ljudi naginju tome da prečesto optužuju druge za neka stanja i situacije u kojima su se našli. Da su drugi krivi za neku našu "muku" jednostavno nije istina. Čak i da nas je netko drugi doveo u određenu životnu situaciju, na nama je kako ćemo tu situaciju doživjeti; pozitivno ili negativno. Definitivno SVE ima dvije strane i SVE možemo gledati ili pozitivno ili negativno, ovisi o našem (često podsvjesnom) izboru. Znači, i u tom slučaju vrijedi ono što sam malo prije napisala; promijenite sebe i time ćete promijeniti i svoj život.

Ako smo ipak ubijeđeni da drugi ljudi imaju veliki utjecaj na naš život, bez da mi to možemo promijeniti, savjetovala bih sljedeće: živite tako da uvijek imate osjećaj da ste učinili najbolje što ste mogli učiniti u datoj situaciji, da ste dali sve od sebe, svoj maksimum... I tada, ako ništa drugo, nećete moći sebe zbog nečega optuživati, ma šta vam se desilo u životu...

četvrtak, 18. srpnja 2013.

Narkoza - mala smrt?


Vjerujem u postojanje duše, kao i u to da duša nakon razdvajanja od tijela (smrti) prelazi u neke druge, duhovne svjetove gdje nastavlja svoje postojanje. Kako taj život izgleda i što se tamo točnije zbiva opisuju religije svijeta svaka na svoj način. Ljudi vjeruju. Neki u ovo, neki u ono, ali činjenica je da se još nitko nije vratio odande i nije nam ispričao što nas tamo negdje, u nekoj drugoj dimenziji stvarno čeka...
Interesantno je kako se naša ljudska razmišljanja, kada razmišljamo o smrti, uglavnom vrte samo oko toga „što nas čeka na drugom svijetu“, ali rijetko se upitamo dali ikakvi „duhovni“ svijetovi uopće postoje? Dali postoji duša? U to nitko nitko ne sumnja. Svi smo ubijeđeni da dušu osjećamo, da je to ono što nas „boli“ kada nam se nešto ružno desi.... Ili kada netkoga sretnemo i nešto jako lijepo i privlačno vidimo u njegovim očima, pomislimo „To je njegova duša!“ i slično... Znanstvenici tvrde (i to se ne može poreći) da su osjećaji proizvod mozga, jednostavnije rečeno to su određeni kemijski procesi koji se dešavaju u tijelu, a mogu biti prouzrokovani raznoraznim podražajima kako izvana, tako i iznutra, iz samog čovjeka. Znanstvenici dušu još nisu „otkrili“, mada je svi ljudi uporno, od kada je svijeta i vijeka spominju i vjeruju u njeno postojanje.
Dali je to zato što čovjek ne može prihvatiti (možda) činjenicu da je smrt apsolutni kraj i da više ničega nema? Da nema duše, nema Boga, nema nikakih duhovnih svjetova niti dragih umrlih koji nas čekaju s druge strane? Da nema života nakon smrti? Da smo konačani i smrtni, a ne besmrtni?
Jedan meni najdraži profesor, iz vremena dok sam studirala, nam je često znao reći:“Zwei größte Kränkungen der Menschheit sind: a.) Dass der Mensch sterblich ist und b.) Dass wir von Affen stammen!“ U slobodnom prijevodu to bi značilo upravo ono što sam se malo prije pitala; da čovjek u svojoj gordosti nije u stanju prihvatiti činjenicu da je smrtan, da je samo gomila mesa od koje na kraju, kada svoje odsluži, ne ostane ništa osim prašine, a također mu ne laska ni Darwinova teroija evolucije da je nastao od majmuna. Daleko je ljepše, veličanstvenije, vjerovati da smo od Boga osobno izvajani, da nam je udahnut sveti dah, a time i život, da smo posebni i da s majmunima i ostalim životinjama nemamo nikakve veze, i da na kraju uzvišeno odlazimo u carstvo nebesko, a ne 2 m ispod zemlje gdje se tu, u toj rupi završava sva priča.
 ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ 

Dali ste nekada bili u narkozi? Ja jesam. Nedavno čak 6 sati... I kakav je to osjećaj? Osjećaj je takav da nema osjećaja. Kao da te netko isključi, što u principu i jeste tako; pored ostalog određeni lijekovi nam isključe i svijest, a ljudi to onda nazivaju nekom vrstom „spavanja“ / „spava u narkozi“.
No, kada se određeni centri u mozgu isključe (pod narkozom na određeno, kontrolirano vrijeme) nestane i svijest o sebi i svijetu oko sebe. A ako nema svijesti o sebi i onome što te okružuje, to je kao da nema tebe samoga... Mala smrt? Dali je onda i duboki san neko narkozi slično stanje? Često nismo svjesni ničega ni kada spavamo... Gdje tada obitava svijest ili duša? Živi jesmo (tijelo je živo), ali nema svjesnosti. Ništa ne znaš, ništa ne osjećaš, pa dali onda uopće postojiš? Za koga postojiš? Za onoga tko te vidi u krevetu ili na operacionom stolu? Za samoga sebe definitvno ne postojiš...
A sada najgore od najgorih pitanja: šta ako je prava smrt upravo slična narkozi? Isključiš se, mašina (tijelo) prestane raditi, ali sa njom se ugasi i svijest, sve ono što si mislio, osjećao, želio, volio, radio, svaka misao koja te je činila, sve to odjednom nestane, ugasi se kao kada netko ugasi žaruljuju i to je to. Nema te više nigdje i ni u kojem smislu. Pošto je to tako zastrašujuća pretpostavka – jer čemu onda uopće i razmišljamo cijeli život, osjećamo, nešto kao radimo itd. – hvatamo se za svaku slamku, za svaku filozofiju i religiju koja nam obećava besmrtnost duše (makar duše kad već ne može i tijela). Ta neka fiktivna „besmrtnost“ nam održava (možda) iluziju da ljudski život ipak ima neke svrhe... Ima. Naravno da ima, ali ta svrha bi se mogla svesti, ako čisto racionalno razmišljamo, samo na produžetak i razvoj ljudske vrste. Ne, ja nisam ateista i nije mi cilj širiti neke teorije koje potkopavaju postojanje apsolutne, sveprožimajuće božanske svijesti tj. – Boga. Ali, iskreno rečeno, ne ubrajam sebe ni u Božije jaganjce koji vjeruju u sve što im „Bogom dani“ ljudi u crnim mantijama serviraju na zlatnom pladnju obećanja u stilu „Ako budeš ovako (po „propisima“) živio, onda ćeš biti Bogu mio“. To su u mojim očima obične, prozirne psihološke manipulacije, i zabadanje noseva u intimne živote ljudi koji se ne bi trebali nitkoga ticati do čovjeka samog. To je sprečavanje ljudi da sami razmišljaju, da sami donose svoje odluke i da sami snose konsekvence za svoje odluke. No, skrenula sam s teme.... Htjedoh samo reći da u narkozi nisam od svoje duše ni „d“ osjetila i to čitavih 6 sati! Gdje je bila moja duša? Dali je stvarno moguće „ugasiti“ dušu kao što se gasi žarulja?

utorak, 8. siječnja 2013.

Dobro se dobrim vraća

Svako jutro, prije nego počnem raditi, surfam po internetu ispijajući jutarnju kavu... Pored ostalog pogledam naravno i šta ima novo na fejsu. Kada otvorim svoj privatni profil najprije me zaspe masa nekih izreka i citata sa stranica koje sam obilježila da mi se sviđaju. Da, sve su to pametne riječi, i svi mi bi se u većini složili sa njima, samo često se pitam koliko od tih mudrosti je primjenjljivo na život? Možda sve... No, pitanje je koliko stvarno živimo u skladu sa tim mudrostima kojima dajemo svoj lajk?
Jutros su me ove riječi potakle na razmišljanje...
"Sve se u životu dešava iz nekog razloga i tko zna zašto je to dobro. Vjerujem u dobro i da se dobro dobrim vraća..."

   "Sve se u životu dešava iz nekog razloga i tko zna zašto je to dobro."
Dali je baš sve što nam se desi dobro? Ma, nije! Glupost! No, istina je da sve ima i svoju dobru stranu. Mora je imati jer živimo u svijetu polariteta. Sve je istovremeno i dobro i loše. Sada naravno ne želim reći da i u najgnusnijim zločinima ima nešto dobro, nego jednostavno to, da se u svim ovim normalnim stvarima koje nam se dešavaju u svakodnevnom životu može i dobra i loša strana vidjeti, ovisno o tome kako smo u trenutku analize emocionalno nastrojeni.

   "Vjerujem u dobro i da se dobro dobrim vraća..."
Ta poslovica me je uvijek posebno iritirala! Kažu, dobro se dobrim vraća! Ali kada? Odmah ili jednog lijepog dana, kada sam ja već zaboravila na to nešto što sam željela da mi se vrati? Na drugom svijetu možda? I tako... Imala sam uvijek manje-više neka ogorčena razmišljanja na tu temu koja su proizilazila iz raznih razočarenja koja sam doživjela u prošlosti...
Ali ako se danas, u ovom mom zrelom dobu, to isto pitam, rekla bih: "Da, zbilja! Dobro se dobrim vraća i to u 99% slučajeva - odmah!"
Mnogo i često sam analizirala svoje kontakte sa drugim ljudima i došla do tog zaključka koji sam upravo rekla. Kad god sam se netkom npr. u bijesu obratila, dobila sam bijes odmah natrag. To izgeda otprilike ovako: da ne bih ispala totalno nekulturna, složim naravno neku slatku facu, izgovaram ljubazne riječi (čak je i to izvodljivo!), a izunutra kulja bijes u meni usmjeren prema toj osobi! No, tu nema varke. Nema prevare. Svaki čovjek osjeti nekim svojim vančulnim senzorima kakve mu istinske emocije njegov sugovornik upućuje i podsvjesno odgovara na njih.

Ako je čovjek iskren prema sebi, doći će neizostavno do zaključka da je i on sam uvijek u rezonanciji sa svojim sugovornikom. Dalje se nameće pitanje tko je prvi počeo sa odašiljanjem neke negativne emocije, ja ili moj sugovornik? Što je starije, kokoš ili jaje?
Tu odgovora nema, ali on nije ni bitan. Bitan je izlaz iz situacije. A izlaz postoji samo jedan: odmah tu štetnu emociju izbaciti iz sebe i zamijeniti je nekom pozitivnom. Prvi. Bez obzira na to, dali će naš sugovornik to isto učiniti ili ne. To je njegova stvar. No, ishod će biti dobar, zato što zakonitost "Kako je unutra, tako je i vani" uvijek djeluje. Kada peć grije, zagrijat će i onoga tko stoji pored nje. Kada frižider hladi, ohladit će i sve ono što je u njemu. Tu nema iznimke. To je jednostavno tako. 
Znači, i izreka koja kaže "Drugi ljudi su kao odraz tebe u ogledalu" je istinita. 
Samo, uvijek je najteže preuzeti odgovornost na sebe i priznati sebi nešto u stilu "ponašam se loše prema toj i toj osobi" (bez da odmah tražimo opravdanje zašto se tako ponašamo). Negativne karakteristike je uvijek lakše pripisati netkom drugom nego sebi samom. Tako nekako vam stoje stvari... "Promijeni sebe i promijenit ćeš čitav svijet!"
Želim vam lijep dan... :)