Šest pravila o postavljanju ciljeva

Postoji nekoliko važnih pravila koja se tiču efikasnog postavljanja ciljeva.

PRVO PRAVILO
Vaši ciljevi moraju da budu povezani jedni sa drugima na harmoničan način, a ne da budu u odnosu kontradiktornosti. Ne možete imati cilj da budete financijski uspješni ili da izgradite vlastiti uspješan biznis, a da istovremeno imate cilj da polovinu svog raspoloživog vremena provodite na tečaju za neki sport ili na plaži. Vaši ciljevi moraju međusobno da se potpomažu i pojačavaju.

DRUGO PRAVILO
Vaši ciljevi moraju biti izazovni. Kada postavite ciljeve, oni moraju sadržavati 50 ili više posto vjerojatnosti na uspjeh. Ovaj nivo vjerojatnosti je idealan za motivaciju i nije toliko težak da vas lako obeshrabri.

TREĆE PRAVILO
Morate istovremeno imati materijalne i nematerijalne ciljeve, kvanititativne i kvalitativne ciljeve. Trebalo bi da imate konkretne ciljeve koje možete da mjerite i objektivno procjenjujete. U isto vreme, trebalo bi da imate kvalitativne ciljeve za vaš unutrašnji život i veze sa drugim ljudima.

ČETVRTO PRAVILO
Potrebni su vam kratkoročni i dugoročni ciljevi. Potrebni su vam ciljevi za ovu godinu, kao i ciljevi koje ćete ostvariti za 5, 10 i 20 godina. Idealni kratkoročni vremenski okvir za posao, karijeru i osobno planiranje je oko 90 dana. Idealan dugoročni vremenski okvir za istu vrstu ciljeva je oko 2 do 3 godine. Ovi vremenski okviri idealni su za kontinuiranu motivaciju.

PETO PRAVILO
Idealan život je usmjeren, svrhovit, pozitivan i organiziran tako da se svakoga sata i svakoga dana krećete u pravcu svojih ciljeva. Uvijek znate šta radite i zašto. Imate osjećaj kontiuniranog kretanja unaprijed i osjećate se kao „pobjednik“ veći dio svog vremena.

ŠESTO PRAVILO
Odluka da postanete osoba orijentirana prema budućnosti, odnosno osoba koja postavlja i ostvaruje svoje ciljeve, donjet će vam ogroman osjećaj kontrole. Samopouzdanje vam se povećava u onoj mjeri u kojoj se krećete ka ostvarenju svojih ciljeva. Više ćete poštivati i voljeti sebe, vaša osobnost će se unapređivati i na taj način ćete postati pozitivna i sigurna osoba. Tada ćete otvoriti vrata svojih potencijala i početi brže da se krećete u onom pravcu koji omogućuje da postanete sve ono što ste željeli da budete.
Brian Tracy

Moć trenutka

Trenutak može sve promijeniti

Samo jedan trenutak, dugačak par milisekundi, može nam izmijeniti sve. Sve srušiti što smo do sada u životu izgradili, postigli i utemeljili…

Jedna moja prijateljica je prošle godine doživjela prometnu nesreću i pri tome je slomila vrat. Ne toliko puno da bi umrla, ali dovoljno da svi nervi koji prolaze kroz kralježnicu budu pokidani, te da ostane od vrata na dolje potpuno paralizirana. Tih par sekundi je uništilo čitav njen život, onakav kakav je do tada vodila. Kompletno! Ništa nije ostalo isto! Ona danas živi u jednom privatnom domu za njegu invalida, ne može si sama ni čašu vode prinijeti, ne može čitati jer bi netko stalno morao sjediti kraj nje i okretati joj stranice knjige, ne može ništa… Samo leži, gleda u strop, moli Boga da joj muha ne sleti na lice jer ni nju ne može rukom otjerati... Sve ono što mi ni ne primjećujemo da radimo, ona itekako primjećuje jer to ne može. Ne daj Bože nitkome takvo iskustvo!

Taj jedan, jedini trenutak zbog kojega je došlo do prometne nesreće, je bio dovoljan da se čitav njen svijet sruši… Dali je za nastanak tog trenutka nepažnje u vožnji odgovoran Bog, vrag ili čovjek, ostat će vječno otvoreno pitanje. 

Moćno je svako "SADA"!

Isto tako je i obrnuto. Uvijek je dovoljan samo jedan trenutak (donošenje ispravne odluke, ili reći pravu riječ u pravo vrijeme itd.), pa da nam se čitav život promijeni i u pozitivnom smislu. Jedan trenutak, jedna skoncentrirana točka u prostoru i vremenu, izvor je svake sreće ili nesreće. U toj točci, koja uvijek može biti upravo SADA, počiva moć promjene. Dali ćemo tu moć aktivirati ili ne, na svakom ponaosob je da sam za sebe odluči.

Osobno sam mišljenja da bi čovjek uvijek trebao činiti ono što je u domenu njegovih mogućnosti; bilo da bi spriječio nesreće (pretpostavimo da utjecaja nekih "viših sila" nema), bilo da bi sebi izgradio put u bolji i sretniji život.

Ako pak pretpostavimo da neke "više sile" ipak postoje, opet je na čovjeku da u svakoj situaciji čini ono što je do njega.

"Caru carevo, a Bogu, božije!" značilo bi i pustimo Boga neka čini ono što spada u domenu njegovog božanskog djelovanja, a naša ljudska dužnost je da činimo najbolje ono što mi kao ljudi možemo učiniti. A možemo mnogo toga...

Komunikacija u partnerstvu

Što želiš? Što očekuješ od mene?

Bez dobre komunikacije nema dobrog partnerstva, nema dobrog prijateljstva, nema dobrih familijarnih odnosa, nema ničega što zbližava i vodi razumijevanju drugog čovjeka. Dobra komunikacija je prvi i osnovni uvjet koji bi se trebao pokušati zadovoljiti, ako želimo sačuvati ili izgraditi dobre odnose sa nekim.

Stupiti u razgovor, bilo površinski, bilo otvoreniji i dublji, sa nekim tko nam je na nekin način interesantan ili čak bitan, to se trudimo svi mi spontano, bez da nam itko mora prstom ukazivati na važnost komunikacije.

No, iako to znamo, često se dešava, pogotovo u partnerstvima, da se odnosi toliko zakompliciraju da svaki razgovor među partnerima prestaje tj. svede se na nužni minimum. Jasno je da se partneri na taj način odaljavaju jedan od drugoga, da se zatvaraju jedno prema drugom i da svatko još samo živi u svom svijetu. U svijetu u kome nema mjesta za partnera. Uzroci takvog stanja mogu biti višestruki:

1.  Na prvom mjestu su oni svakako izraz nezadovoljstva nečim. To je valjda jasno svatkome, do tog zaključka dolazimo i bez pomoći psihologa. Treba razjasniti sa partnerom zbog čega je nezadovoljan / nezadovoljna i postaviti direktna pitanja: 

Što očekuješ od mene?

Kakve su ti želje? 

Sve dok jedna strana ne zna točno, što partner od nje očekuje i što općenito želi, ne može niti znati dali tim očekivanjima može udovoljiti ili ne. To ne znači da se trebamo stopostotno mijenjati i prilagođavati partneru kako bi on / ona bio sretan (a nama kako bude), ali svakako trebamo znati što se od nas točno očekuje. Možda se radi samo o sitnicama, koje nama nisu posebno bitne, a netkom drugom puno znače.

2. Drugi mogući razlog zašto se partneri nakon nekog vremena počinju odaljavati jedno od drugoga je eventualno nestajanje emocija koje su nekada gajili jedno prema drugom (to se može dogoditi i samoj jednoj strani). Ako se radi o tome, pitam se dali tu razgovori uopće mogu nešto „popraviti“ (jer srcu se ne može naređivati) ili vode samo ka povrijeđivanju druge strane? Naravno da bi partnera / partnericu  povrijedilo kada bismo joj rekli nešto u stilu „Slušaj draga, ja više nisam siguran u moju ljubav prema tebi. Znaš, ona se promijenila...sada je više prijateljska, a ne onakva kakva je bila na početku...“

Ako smo u neozvaničenoj „ljubavnoj“ vezi (predbračne veze), onda je po mom mišljenju najbolje takvu vezu, gdje postoje još samo prijateljski osjećaji, što prije prekinuti. Tek tada se i muškarac i žena mogu otvoriti ka novoj ljubavi i partnerstvu koje bi ih moglo u svakom smislu zadovoljiti.

Ako smo pak u braku, to je onda druga priča. Tužna priča. Mnogi ljudi, pogotovu na Balkanu, gdje je patrijarhalni i tradicionalni odgoj još uvijek dominantan, održavaju brakove u kojima odavno nema ljubavi. Takvi šuplji brakovi odžavaju se iz raznih razloga. Navest ću neke od njih: 
- zbog djece (da im se ne razbije iluzija sretne obitelji), zbog društva („sretne obitelji“ su radije viđene u našem društvu za razliku od razvedenih), zbog zajedničkih kredita i stečene imovine koju u slučaju razvoda treba dijeliti, itd., itd. U pozadini svega stoje razni strahovi: 
- strah od samoće, strah od izopćenja iz društva i crkve, strah od siromaštva i mnogi drugi strahovi. No, „šuplji brakovi“ (mislim prazni, jer u njima nema ljubavi) je već druga tema o kojoj ću posebno pisati u nekom od budućih postova. Da se vratimo komunikaciji.

Muškarci ne vole pričati!

Ne, to nije sasvim istina. Muškarci ne vole razglabati o nečemu, kao mi žene. Muškarci ne vole da ih se davi sa svakom sitnicom, muškarci ne vole duge diskusije, ubjeđivanja, argumentiranja, „osvjetljivanje“ problema sad s jedne, sad s druge strane. A žene često (gotovo uvijek) rade upravo to! Napadaju muškarce kao dosadne muhe sa stalnim pokušajima da nešto „razjasne“! Na takvu vrstu komunikacije ne mislim kada kažem da je u partnerstvu bitno komunicirati. Bitno jeste, ali isto tako je bitno i znati kako komunicirati. Sada ću se obratiti samo ženama, jer su upravo one te koje daleko češće traže razgovor sa svojim muškarcima (ova pravila o ispravnoj komunikaciji vrijede i za žene i za muškarce!):

• Budite kratki i sažeti prilikom objašnjavanja onoga što vas muči.
• Budite precizni. Recite točno što očekujete od partnera, što želite... Shvatite, nitko vam ne može pročitati misli. Svoje potrebe morate jasno ispoljiti tj. reći.
• Ne davite uvijek sa istom temom. Time nećete ništa postići. Naprotiv, preobraćate se u očima muškaraca u čangrizavu vješticu što vašoj vezi / braku nikako neće dobro doći!
• Ne kritizirajte. Ako već ne možete potpuno odustati od kritike, onda držite na umu da nikada ne smijete kritizirati osobu, nego samo neki njen određeni postupak ili ponašanje u nekoj situaciji. Osobenost svakog čovjeka je vrlo slojevita i sastoji se od niza različitih karakternih osobina, uvjerenja, emocija,itd.,  tako da nitko nema pravo reći nekome npr. „Ti si pravi gad!“ Umjesto toga recite: „Tvoje ponašanje u toj situaciji je bilo grozno.“

I zadnja točka:

• ne MANIPULIRAJTE partnera! Jasnije rečeno, odustanite od čupanja kose, plakanja, ubijanja (ubit ću se ako me ostaviš!), argumentiranja, moljakanja, prijetnji i ucjena... Manipulacije mogu „pomoći“ na neko vrijeme, ali trajno nikako! Čim druga strana skuži da je manipulirana ili se osjeti vezanom i sputanom u željenom načinu življenja, sve vaše „metode“ past će u vodu!

Manipulacije u ljubavnim vezama mogu biti (i jesu) razne i ima ih bezbroj: emotivne manipulacije, sexualne manipulacije, manipulacije djecom, novcem, religijom itd., itd. Iako se sve u većini slučajeva odvija nesvjesno, ljudi često pokušavaju i sasvim svjesno i namjerno manipulirati svoje partnere. Uzrok tome je jednostavno strah od mogućeg gubljenja partnera. No, bitno je znati da se manipulacijama na koncu konaca nitko ne može zadržati. Manipulacije nisu niti dobar, niti stabilan temelj ljubavnih veza. Stabilan temelj svake ljubavne veze je uvjek samo i jedino ljubav i sloboda!

Sloboda?

Da, osjećaj slobode je vrlo bitan! Sve veze ili brakovi koje doživljavamo kao zatvor ili kao da smo vezani lancima definitivno će pući jednoga dana. U prirodi svakog čovjeka postoji snažan poriv ka slobodi. "Biti slobodan!" - što to točnije znači u ljubavnim vezama, objasnit ću u jednom od narednih postova...

Čekanje...neživljenje!

Dali čekate na nešto ili netkoga? 

Psihologija kaže da je "čekanje" ovisno o tipu ličnosti. Samo po prirodi pasivne osobe čekaju. Oni ljudi, koji se ubrajaju u aktivne, u principu ne čekaju ili samo vrlo kratko. Oni odu i uzmu ono na čega pasivni čekaju da im samo dođe. Ako pak to nešto ne mogu uzeti ili ostvariti, oni u pravilu mjenjaju smjer svog kretanja. Pasivni pate, aktivni daleko manje. Pasivni se uljuljkuju u snove, uglavnom su besposleni (i za sanjarenje treba imati vremena), aktivni su poduzetni, kreativni, imaju puno novih ideja i što je najvažnije kreću u njihovo ostvarenje. Pasivni, iako i oni mogu imati puno ideja i biti kreativni, postupaju otprilike ovako:
- Ah, šta mi to vrijedi... Ionako mi je nemoguće to ostvariti...
- Mene još nitko nikada nije istinski volio...
- Treba biti samo strpljiv!
- Posao? To je jako teško danas! Ova država propada! itd., itd.
Čovjek koji je po svojoj prirodi poduzetan (aktivan) sam će sebi stvoriti posao. Ne postoji privatni poduzetnik, a da spada u grupu pasivnih ljudi. Pasivni rade za netkoga, a aktivni, oni koji stvaraju, stvaraju i njihova radna mjesta. Pasivan čeka da dobije posao, aktivan bira koga će uzeti.
U koju grupu ljudi spadate?
Ja, hvala Bogu, ili majci prirodi što sam od svog oca i majke takve gegne naslijedila, spadam u aktivni tip ljudi. Ništa ne čekam nego - radim i stvaram. No, nije ni za pasivne ljude sve izgubljeno, mada se oni rado mire sa okolnostima. "Čarobna" formula je vrlo jednostavna i glasi: ne čekaj! Promjeni pravac kretanja, ako si došao do zida i vozi dalje! Pokretačka snaga neka ti bude - tvoja VOLJA! Kakvi ćemo biti je ne samo stvar gena, nego i stvar osobnog izbora. Svatko se može mijenjati, naravnoo ako to želi. Ako mu je pak O.K. ležati, sanjariti, tuliti i stalno čekati na nešto, onda neka izvoli... Samo, neka poslije ne krivi Boga za svoj propali život...